Hijerarhijska skala ljudskih potreba izgleda ovako:
1. kiseonik,
2. voda,
3. hrana,
4. MOĆ (ne, nije sex, sram vas bilo )
5. ….Ovo troje lako je definisati. Četvrto je više, hm.. više filozofski pojam. A i višeznačan je. Najjednostavnija definicija bi bila da je moć sposobnost (snaga) pojedinca da ostvari uticaj na događaje oko njega uprkos otporima. Suštinsko je pitanje, dakle, od čega je satkana ta moć; šta je njeno unutrašnje tkivo, šta je to iz čega ona crpi snagu. I šta je sve – moć. Samo ću pokušati odgovoriti na ovo. Moj pokušaj odgovora je zdravorazumsko promišljanje bez naučnog utemeljenja.
A) Moć države. Da bi obavljao određene poslove koje pojedinac sam nije u stanju čovjek se udruživao u zajednice. Najpostojanija od njih je – država. Ona služi da organizuje odbranu zajednice, gradi aut-puteve, bolnice, brine se o pojedincima koji to ne mogu sami (a da li je tako u praksi)… Za ovo joj služi vlast. Vlast je manifestacija moći, odnosno oblik ispoljavanja moći u kojem odnos gospodarenja i odnos potčinjenosti ima institucionalnu formu. Regulisan je pravnim normama koje su zaštićene autoritetom društvene organizacije. Nepoštovanje tih normi povlači za sobom sankcije, odnosno silu koja je opet vid ispoljavanja moći. Sila može biti: fizička, psihička i materijalna. Vlast ima (da li bi smjela imati) čak i pravo da nekom oduzme život. Ko je taj koji ima pravo oduzeti život a da ga, istovremeno, ne može i dati!? Pa ma kakav bio povod za to. Od kako postoji vlast ona je zloupotrebljena u svrhu nezakonitog sticanja novca i bogatstva (materijalnog – naravno) onih koji bi trebalo da obavljaju narodne poslove. „Državnik je onaj koji će učiniti sve što je u njegovoj moći za njegov narod; političar je onaj koji očekuje od naroda da učine sve što je u njihovoj moći u korist političara. A mi državnike nemamo a političara imamo i previše!“ Rekao bi Milorad Telebak. Da je to tako potvrđuje i naučno dokazana činjenica da ne postoji država bez korupcije A najočigledniji oblik devijacije vlasti jeste baš korupcija. Da bi se bavio politikom čovjek mora u startu da slaže jer mu nije namjera da čini ono što mu je u opisu radnog mjesta nego da: pribavi sebi što više novca, zaposli svu svoju rodbinu da platu primaju sa budžeta a ništa da ne rade, da pomaže bogatima a ugnjetava sirotinju, da bude „bog“ koji odlučuje ko će ostati bez posla, čija će djeca ostati bez hljeba… Njihova moć od rogatog je i, prema tome – prokleta.
Šta je danas sa mitom o Josipu Brozu Titu; o Slobodanu Miloševiću i gdje su danas njihove porodica i kako žive…
Svo njihovo (ondašnje) bogatstvo ne bih ni pogledao kad bi na drugom tasu vage imao moć da napišem dvije rečenice poput Laze LazarevićaB) Moć novca. sam po sebi novac nema vrijednost. On je samo „ime“ za određenu količinu zlata. To znamo svi, jel’ tako! Posjedovanje novca omogućava nam da sebi obezbijedimo materijalne vrijednosti, tj. robe. Nažalost novcem se danas može kupiti mnogo toga što ne bi smjelo na prodaju biti: ugled, poštovanje zajednice… čak i nevinost djevojke danas se može kupiti. Zahvatom koji se zove „himenoplastika“ zakrpi se „ono“ pa bude k’o novo. Novcem se mogu kupiti i drugi ljudi. Da, ljudi se danas prodaju i kupuju, znate to isto tako dobro kao i ja. Nisam mislio na bukvalnu trgovinu već na neorobovlasništvo; misliš, radiš, govoriš, živiš kako kaže onaj ko te plaća. Ljudi ubijaju jedni druge zbog novca. Marka auta koje voziš mjerilo je tvoje lične vrijednosti. Toliko si „sposoban“ i „snalažljiv“. Kad bi nečastivi stao pred svakog pojedinca i rekao mu: „Napiši cifru koju hoćeš, dobićeš je samo mi daj svoju dušu“, šta bi se dogodilo? Šta vi mislite? Ja mislim da bi (prosječan) pojedinac pristao, a nakon izvjesnog vremena, pomislio: „Uhh, je*ote, jesam budala, što ne napisah još deset nula na onu cifru!“ Želja je posjedovati novca i neograničenim količinama i nikom ga ne dati. Jer ako daješ nećeš ga ti imati!
Ali.., ali…, čemu ono novac služi? Da li se parama može (ama) baš sve kupiti??? Mogu li se kupiti: porodica, sreća, ljubav, zdravlje??? Ne! Sve što se može kupiti parama to i ne vrijedi. Ono najvrijednije u životu (uključujući i sam – život) ne može se kupiti parama. DEFINITIVNO – NE!C) Moć Boga. U njenu analizu ne bih ulazio. Neko vjeruje neko ne vjeruje u Boga. Punoljetstvom stičemo pravo i obavezu da snosimo odgovornost za ono što mislimo i činimo ali.. mislim da samo veeeelika budala može misliti da je kosmos u haosu; da smo jedina živa bića u svemiru i da je, pri tome, naša pamet vrhunsko mjerilo svega što postoji. Ja vjerujem, ako ni u šta drugo, a ono u kategoriju koju nazivam – kosmička pravda.
D) Moć prirode. Kompatibilna je sa ovom prethodnom. Da ne kažem da su iste jer izvjesna razlika – postoji. Ima li živog čovjeka da se ne prepadne kad zagrmi? Da ne pogleda u nebo i ne obrati se Bogu bez obzira vjeruje li u njega ili ne. Vidite li ove poplave. U Evropi, kod nas, u Australiji… Gdje je čovjekova moć da to spriječi. Čija je moć veća, malog (a umišljenog) čovjeka ili prirode? Veliki broj nesreća dešava nam se zato što prirodu potčinjavamo sebi umjesto da se ponašamo kao da samo jedan njen mali ali ne i najvažniji dio
E) Moć znanja. Krug i kružnica nisu isto. To znamo. Pojednostavljeno rečeno: kružnica je linija koju opiše šestar, a krug je površina unutar te linije. Znam da ovo nećete čuti prvi put. Ali kad se govori o znanju ovo je definicija za sva vremena. Zamislite znanje kao jedan krug. Kružnica koja predstavlja neznanje jeste njegova granica. Šta se desi kad povećamo količinu znanja (krug)? Povećaće se i neznanje (kružnica)! I tako u nedogled. Znanje je relativno i povećanjem obima znanja samo povećavamo vlastitu svijest o beskonačnosti znanja koje nam nedostaje. Odnosno o beskonačnosti našeg neznanja. Moj stari, dobri, čiča-Drago, starina bez formalnog obrazovanja a od Boga obdaren nevjerovatnom inteligencijom, davno prije nego ću steći knjišku potvrdu tih njegovih velikih misli ovako mi je objasnio:
„Zorane, čo’ek kad se rodi ništa ne zna. K’o konj. Sve mora da uči. Čitava života uči ali.. džabe mu je. Kad umire jope ništa ne zna, ko magarac!“ I zaista je to istina. Svakoga jutra budim se frustriran jer mi nedostaje prijeko potrebno znanje. Danima ga prikupljam ali.. time samo dolazim do zaključka da mi ga nedostaje više nego prethodnih dana. Pravo jedno prokletstvo, zar ne!? Slično kao kod novca samo što su pobude dijametralno suprotne.
Po Platonovoj definiciji znanje je istinito i opravdano vjerovanje. Takođe, obavezuje onoga koji ga posjeduje nije da ga zadrži za sebe nego da ga širi. Besplatno naravno. Ako emituješ Madoninu pjesmu na radio stanici obavezan si da joj platiš tantijeme; na Njutnove zakone možeš da se pozivaš koliko hoćeš, a ništa ne plaćaš; Madona i kad umre njena djeca će naplaćivati autorska prava; Njutnovi potomci nemaju novac od genijalnosti njihovog pretka. Jednima je cilj imati a drugima znati. Između ovo dvoje postoji nepremostiva provalija.
„Da bi bio dobar pjesnik čovjek mora biti – niko“, veli Rajko Petrov Nogo. Ja mislim da čovjek i da bi bio Čovjek mora biti – niko. Ili, što reče jedan moj poznanik iz kategorije „niko“: „Da znaju ove glavešine kako je lijepo biti običan narodni čovjek sve bi dali za to. Ali oni to nikad više ne mogu biti. Nikad!“Eto-zato, Gibo, neću da bodem političar, već želim da budem – NIKO!!!
P.S. Izvinjavam se ako sam bio preopširan u odgovoru i ako sam davio. Ko kakav političar, ne bilo primjereno, pu, pu, pu…
